Trebalo mi je dugo vremena da shvatim
Da te vjerojatno nikada nisam imao
Druzili smo se, pili smo zajedno,
Ponekad se i drogirali, ljubili se i grili
Ali u tim vremenima
Nikad nisam zbilja imao tebe.

Sto vise smo se druzili,
To si sve vise postala dio mojih snova,
Plod moje inspiracije, rana moga srca
Postala si nedostizna dubina oceana.
Sto sam se vise priblizavao dnu
To sam se vise bojao da cu umrijeti
Da cu ostati bez daha, od sjecanja na nas.

Sve sto sam htio je bila ljubav jedne osobe
Na kraju sam dobio toliko ljubavi
Da sam postao ono sto sam prezirao
Iskoristavao sam situacije, pricao lijepe rijeci
Tebi, njoj, njima.

Toplina nije moja vrlina, ona je moja mana
Jer vise nisam bio ni svjestan sto pricam
Sto radim, koga grlim,
Na kraju sam poceo bjezati
Od svega sto sam stvorio
I svaka tvoja rana, bila je moja krivica.
I svaka moja rana, bila je moja krivica.

Ovo je zadnja pjesma, koju cu napisati o tebi
Ovo su zadnje rijeci koje cu napisati
O mojim najljepsim i najtoplijim
Trenucima u zivotu koje sam s tobom proveo,
Tko bi ikada rekao,
Da ce od jedne adolescenske zaljubljenosti
Nastati nesto sto ce me jos godinama proganjati?
Napokon je doslo vrijeme,
Vrijeme da krenem dalje.

Moje misli vec su spremile kofere
Za odlazak u hladnije krajeve,
U krajeve o kojima smo cesto sanjali,
Ali idem sam, u maloj kucici sakrivenoj od svijeta,
Traziti inspiraciju od koje cu moci disati
Koja me nece gusiti dok pisem
Gorit ce vatra kao nekoc, za nas
I nase razdvojene puteve
Gorit ce i ova pjesma
Oprostojna.

Sjećaš li se ga se?
Prvog dana kada smo u ovaj grad došli?
Bila je kasna jesen, bili smo klinci,
Zajedno smo udahnuli zrak novih prilika
I osjetili strah novih ljudi
Koji ce nas mozda jednog dana za ruku primiti
I voditi u konače beskonačnositi života.

Tada smo se primili za ruke,
Toliko čvrsto da su nam ruke skoro otpale
Ali oboje smo u tom trenutku znali.
Uvijek i zauvijek, bit ćemo jedno.

Najljepše godine smo ovdje proveli
Iako smo često bježali
Od uličnih bandita koji su nam prijetili
Palicama i noževima
Jer smo bili novi u gradu,
Čudaci neizgovorljivih imena.

Svasta smo prošli, od tučnjava,
Igranja nogometa s gradskim veteranima
Koji bi poslije otišli i ubili svoju karijeru
U najbližem kafiću, pjevali veselice,
A neki bi razbijali čaše i gubitnike,
Prozivali stonere koji su sa igrališta
Nosili miris trave.
Prošli smo i razne pokušaje da nas promjene,
Da nas učine svojima, čega nismo ni bili svjesni,
A opet nam nisu mogli ništa,
Ostali smo ono što jesmo
I postali smo dio njih.

Nakon dugo vremena, osjećali smo se
Kao da smo napokon doma,
Čudaci neizgovorljivih imena.
Zrak pun alkoholnih para i dim trave
Nismo više ni osjetili,
Naše nosnice su postale imune,
Banditi su postali naši čuvari
A mi smo napokon udahnuli
Zrak toploga doma.

I nedugo nakon toga
Došlo je vrijeme da napustim našu sobu,
Našu kuću, naš grad
Naš dom.
Uvijek i zauvijek, bit ćemo jedno?

Nisi htjela napustit ovaj grad,
Koliko god su ti drugi govorili
Da živiš u surovom gradu zadrtih ljudi,
Kojeg svi napuštaju,
Ti si htjela ostati ovdje, u svom domu.
Noćima sam molio da pođeš sa mnom,
Čak sam mislio da ćeš zbilja popustiti,
Pa kao u stare dane, tražiti naš dom negdje drugdje.
Uvijek i zauvijek, ostati ćemo jedno!

Otišao sam, uzeo sam sve svoje stvari,
Ušao sam u auto i čekao sam,
Čekao sam da se pojaviš.
Znao sam da nećeš,
Jer nitko čvrsto nije držao moju ruku.
Rana jesen nikad nije bila hladnija.

Prvi vikend sam došao doma,
Nestrpljivo sam čekao da se vratim
Da te nađem, htio sam ti reći da ću se vratiti
Da ću promjeniti sve što treba,
Samo da opet budemo jedno,
Uvijek i zauvijek -
Ali ti nisi bila tu.

Naša soba bila je prazna,
Praznija nego onog dana kada sam ja otišao,
Svaka uspomena na tebe, nestala je
Bilo je knjiga na stolu, slika,
Ali ni jedna na kojoj smo mi.
Samo zidovi su ostali isti,
Samo to me podsjećalo na nas.

Došao sam i par vikenda poslije
I svaki put kada bih ušao u našu sobu
Sve je bilo praznije, jedalo me izunutra,
Osjećao sam se kao da u moru ronim
I ostajem bez daha,
A kad bi u zidove pogledao, vidio bih - ništa.

Svega bih se sjetio kada bi zažmirio,
Često sam te i u snovima vidio
Pa sam se tješio da smo u nekoj drugoj realnosti
Opet zajedno.

Počeo sam sumnjati u tvoje postojanje,
Više nisam bio siguran jesi li bila realnost
Ili samo dio moje mašte,
Ali kunem se, sječam se prvog dana,
Kasna jesen, čvrsti stisak ruku.
Kunem se, bilo je života u tvojim očima,
I taj život mi je dao nadu da ću jednog dana
Naći svoj pravi dom.
Uvijek i zauvijek, bit ćemo jedno.

Uvijek i zauvijek - postalo je zaborav.
Uvijek i zauvijek - postalo je nikada.

“Kamo idem?”
Upitao je sam sebe tog jesenskog dana.
Nije ni sam znao kamo će,
Znao je samo da mora otići
Iz mjesta gdje je cijeli svijet stao
I započeo isponova.

Te večeri je ušao u auto i posjetio sva mjesta,
Mjesta koja su mu nešto značila.
Od parkova, kupališta, kafića
Koji više ni ne rade.
Sjeo je na stepenice
I prisjećao se svih piva koje je popio
S pokojom suzom na obrazu,
Razmišljao je bi li ga itko sprječio
Tog trenutka da vidi i da zna
Da je ova večer oproštajna.

Samo to je trebalo, netko,
Prijatelj, beskućnik, pas koji ce skočiti na njega
Svojim lajanjem mu reći da ne ide.
Gledao je na sat i vodio rat sam sa sobom.
Jači dio njega htio je da napokon ode,
Lukaviji dio njega, on je odgađao svaku minutu.
Ali nitko nije došao, te noći
Kao da je cijeli grad utihnuo i čekao
Da proslavi odlazak čovjeka
Koji želi biti poeta.

Tada je vidio gladne ljudi
Kako kroz prozore gledaju.
Njihova lica stara i naborena,
Gorila su poput vatre u ratnim i nemirnim danima,
Njihove oči pune krvi, od neprospavanih noći
Derale su se, molila ga da ode,
Jer ovo nije grad poezije i ljubavi,
Samo grad grijeha, boli i mržnje.

“Ako vam išta u vašem svijetu znači",
Derao se sa suzama u očima,
“Mislite da će vam se zvijezde sastati?
Mislite da će ovaj grad živjeti?
Da, sastat će se zvijezde, i rasut se u manje
Sve dok ne ostane ništa u ovom svemiru.
Tada ni vašeg grada više neće biti,
Samo prah, iz kojeg samo raj može nastati.”

Poput listova drveća u rano proljeće
Dolazili su osjećaji, koji su se dugo
U meni skrivali, kao da ih je zima
Sputavala, poput lišća da cvate
Poput kore drveta
Što ga štiti od propadanja.

Sve one gadosti što su ljudi mislili
Da noćima, ispod drveta života
Konzumiramo - samo su mislili.
Nisu znali da se zapravo trujemo
Zagrljajima maštanja o bijegu,
Pogledima slatke naravi,
Dugim monolozima o ljubavi,
Grmljavinom tužnog rastanka.

Vjetar nosi lišće, osobito noćima
Ljetnih oluja, zaslađene
Komadima leda.
Osvježi goruća tijela,
Zapuše goruće uspomene.

Slatki su bili dani prijateljstva,
Predoziranja vizijama budućnosti
Zbog kojih danas zaboravljamo
Što znači biti sretan.

A vrijeme brzinom lažne ljubavi-
Prolazi.
Listovi promijene nijanse boja i polagano ih
Jednog po jednog odnose razne sile,
Fizičke, mistične, nadrealističke.

Golo je stablo, poput usamljenog čovjeka,
Koji jesen jedva dočeka,
Da osjeti kišu, a ne suze,
Da se odvikne od svoje prošlosti,
Rano izgubljenih prijateljstava,
Mladenačkih razbibriga i halucinacija,
Da osjeti život u kliničkoj smrti.

I sve one stranice knjiga koje se tiskaju,
Koje nas pokušavaju naučiti
Životnim mudrostima,
Nekoć su bilo drvo, drvo života,
Koje kroz listove papira, rečenica
Zapisane našim pokretom ruke,
Želi vriskom šapnuti da nikad
Nije kasno voljeti.

Vidiš li išta osim svog djetinjstva,
Išta osim uspomena koje te vraćaju
U dubine slatkih oceana
U kojima ti je tijelo sinonim za more,
A iz glave ti se ribe rađaju?

Sakrivaš li išta osim crnih crta
Ispod očiju koje nas podsjećaju
Na dane histerije i noćnih mora?
Kada smo bili gladni ljubavi
A proizvodili smo samo viku,
Kišu na vedrom nebu.

Kratka zbrajanja, duga ovisnost.
Diviš li se ićemu osim vukovima?
Onima koji zavijaju i noćima bude zvijeri,
Rušitelje zidova,
Koji tragove u našim snovima ostavljaju
Jer se boje pokazati tko su u noći.
Gledaju nas dok spavamo,
Igraju se s našim životima i snovima.

Voliš li išta drugo osim tuge,
Osjećaja da svi zazivaju tvoje ime,
Osjećaja da svi gledaju tebe?
Voliš li išta drugo
Osim govora da te nitko ne razumije?
Goli smo, plitki, jadni, krvavi,
Umorni – idemo radije spavati
S rukama na našim glavama
Da osjetimo kako smo jebeno
Sjebani.

Na stropu slikokaza svijetla su malena poput zvijezda. Vidim dušu praznog čovjeka, čovjeka koji je nekad živio. Gleda me s visoka, leži, odbija sve zakone fizike. Poput zastora što se dižu, njegove oči govore tisuću jezika. Govori svima priču o zarobljenom životu.

Miran je dok govori, tako mili glas ima. Tišina govori tisuću jezika, pa budi mir i u meni. Potiskujem neke uspomene koje na tren nalikuju na film,razgovori zvuče poput pjesama,dodiri su blagi, skoro neosjetljivi, kao da je zbilja netko nevidljiv uz mene i pazi što radim, pazi što mislim.

Griješit ću, u tome me nitko ne može spriječiti. Ni ja tebe neću spriječiti da me slomiš. Pokušat ću, pogriješit ću, slomit ćeš me. Jer si jači. Jer si jača. Ja sam samo kost i koža s nešto malo srca i duše, s nešto malo mašte da zapišem misao.

Priča o zaboravljenom životu. Ništa više nije kao prije. Film je samo slika, mrlja apstraktnog umjetnika koja se vrti šezdeset puta u minuti- satima,danima... Glazba će tada zvučati kao puknute žice violine, ljudi će htjeti otići što dalje. Samo će rijetki biti dovoljno snažni sjesti i slušati violinu kako škripi jer i to je zvuk, i to je glazba, iako nije estetika, kao ni naše psovanje majki i bogova.

Samo rijetki će doći na projekciju filma, gledati adaptaciju priče zaboravljenog života. Doći će oni, što su griješili, oni što su slomljeni i sve će ih biti sram ući, mislit će da su jedini koji su platili ulaznicu, da će biti unutra sami sa sobom, s duhovima koji su ispričali svoju priču, koji će im zagrljaj pokloniti. Ali neće znati da za duhove tu nema mjesta jer je projekcija filma davno rasprodana.

Rasprodana je sve dok barem jedna pluća dišu, dok barem jedno srce kuca, dok barem jedno oko
umije pustiti suzu.

Ako me misliš pitati:
Kako si danas?
Odmah ti kažem
Da nećeš odgovora dobiti.
Samo pogled, zagonetku,
A ti me daruj mimikom,
Malim znakom pažnje,
Velikim znakom srca.

Ako me misliš pitati:
Što namjeravaš danas činiti?
Pitaj me nešto drugo,
Jer učim letjeti
Ranjenim krilima,
Učim sanjati otvorenim očima,
Učim biti sretan.

Ako me misliš pitati:
Što dalje?
Ponudit ću ti odgovor šutnjom,
Ti izaberi što želiš čuti,
Ali nemoj birati ono čemu se nadaš
Uzmi istinu i prihvati ju
Kao što sam ja prihvatio istinu
O samome sebi.

Ako me išta želiš pitati,
Radije me o vremenu pitaj.
Iako čujem da izbjegavaš to pitanje,
Jer sunčano je u tvojim očima,
Ali vidim da prikrivaš kišu
U području oko srca.

Ako me išta misliš pitati,
Nemoj, radije me probudi.
Probudi me da shvatim
Da sam čovjek kao i svi drugi,
Podigni zavjese s moga prozora,
Da dan ugledam, svjetlost,
Tisuću zraka,
Od kojih je samo jedna
Za mene stvorena.

Kad’ poželim napisati pjesmu
Svemir mi je pred očima.
Ispružim ruku i tamo sam,
Lebdim u bestežinskom stanju
Zajedno s meteorima, zvijezdama
I kaotično je, a opet savršeno.
Mozaik boja, muzej umjetnosti,
Muzej beskonačnosti.

Petlja u vremenu,
Tako sporo prolazi vrijeme
Na stazi mliječnih putova gdje svi putovi
Vode k užarenoj masi koja stalno divlja,
Jer ono radi poput srca,
Srca koje brzinom svijetlosti kuca.

Tiho dišem, otkrivam svoje mogućnosti,
Sve ono što nisam znao o sebi,
O ljudima, o cijeloj planeti,
Sada promatram, učim,
Tajne iskrenog bala, prljavog plesa.
Glazba staje, ali mi i dalje plešemo.

Okrećem se naglo,
Vrtim se oko Zemlje i slijetjeti ne mogu.
Začarani krugovi, razni bogovi postoje,
Realnost je san, a san je samo mašta.

Ostajem tu,
Gdje samo na tren sam došao,
Tren me zauvijek promijenio.
Zaboravljam što sam prije bio,
Ni ne sjećam se kako je tamo
Gdje zelenilo i tečnost vlada.

Samo sam htio napisati pjesmu,
A sada vidim,
Tajne velikih umova, malih planeta
Kompoziciju onog što smo stvorili,
Potez zvuka, spoj nespojivog,
Sve ono što prije ni zamisliti nisam mogao.

Jedna ideja me dijelila od toga
Da postanem astronaut bez odijela,
Vanzemaljac ljudskog podrijetla,
Putnik kroz beskonačnost.

Kad sam bio dijete, imao sam san
Da postanem čovjek.
Čovjek koji će nasmijavati ljude,
Voljeti i tretirati sve jednako,
Jer ništa ne boli kao kad si stranac,
Čudak s manom.
Čudak s drugačijim imenom,
Jezikom, stilom, izgledom.
Čudak s drugačijim ciljem.

Kažu da su ljudi više od životinja.
A onda gledamo svakodnevne terore,
Međusobna ubijanja,
Životinjske nagone,
Koje pokazujemo više nego životinje.
I onda smo taj svijet koji smo stvorili
Samo malo dodirnuli,
I učinili sve ranjivim,
Našim oružjem,
Riječima,
Strahom.

Dok sam odrastao,
Nikad nisam shvaćao koliko je teško
Za čovjeka da bude čovjek,
Za čovjeka da voli.
I cijeli san, da postanem čovjek,
Umjesto da postaje stvarnost,
Sve više je postajao dublji san,
San koji sam nekoć imao.

Želja za postignućem,
Sa vragom se sklapaju ugovori
Koji traju do smrti
Jer se teško izvući.
Ponekad osjetim da sam i ja blizu,
Jer imam prividan osjećaj,
Osjećaj da sam važan,
Da sam moćan i snažan.
Dobio sam moć,
Ali dušu polagano gubim.

Najtužniji sam
Kad se pogledam u ogledalo.
Kroz glavu mi prođe
San jednog dječaka
Koji će u svakom parku posaditi cvijet,
Koji će pronaći lijek za svaku bolest,
Koji će biti prvi superheroj,
Koji će svakom beskućniku dati dom,
Koji će svakom siromašnom čovjeku
Dati odjecu, hranu,
Nadu.

Najtužniji sam
Kad se pogledam u ogledalo
I shvatim:
"Tako smo malo onoga,
Što smo htjeli biti."

Uzdižemo se poput praha
Poput pahulja snijega
Koje ponese vjetar u trenutku
Kada pod smo htjeli taknuti
Ali zajedno smo htjeli pasti
Čak i kad smo shvatili
Da jedan drugog sputavamo
U našim namjerama da osvojimo svijet.

Sjećaš li se našeg smijeha,
Našeg spasa i premišljanja?
Tko će danas napraviti neočekivano?
Tko će danas slomiti zid mržnje?
Tko će danas pokazati da smo zajedno
Ono sto prijateljstva godinama zamišljaju?
Ti i ja, ili ja i ti?

Volim živjeti na rubu s tobom
Iako cijelo vrijeme griješim.
Očito smo zaslijepili jedan drugoga
Kada smo glasom stvorili melodiju.
Pa kad pomislim na svijet bez zvuka,
Vidim svijet pun ništavila
I praznog svemira.
Koliko drugačiji može biti?

Mislio sam da će takav biti
Moj mali svijet, naš mali svijet
Prijateljstva
Kada neumorno smo pričali,
Ali daleko jedan od drugoga.
Na kraju je taj glas bio prevara
Prevara premišljanja,
Razmišljanja, da krenem toplini nebesa
Kao pahulja koju vjetar spasi
Od topline koju tvoje tijelo nosi.

Ja sam kriv prijatelju,
Nije tvoja krivica,
Ti si ostao isti kakav si bio,
Pun energije, osmijeha, šaljivog duha.
A ja?
Promjenio sam se prijatelju,
Oprosti.